Vaš pregledač ne podržava ovaj video format.
Mornarica Meksika spasila je grbavog kita koji je ispran na obali u blizini grada Manzanilla, meksičke države Colima, javio je Associated Press.
Životinju dugu oko deset metara, lokalni ribari pronašli su na plaži Punta de Cabos. Svoje otkriće odmah su prijavili policiji. Na mjesto događaja stigli su biolozi i volonteri lokalnih stanovnika.
U akciju spašavanja sudjelovali su brod obalne straže, dva automobila i bager, kao i više stotina mornara iz obližnje baze Meksičke mornarice. Marincima je trebalo oko jedan dan da vrate šestotonski kitov u svoj rodni element.
Prema riječima stručnjaka, među razlozima zbog kojih se kitovi peraju na obalu mogu biti pad opskrbe hranom, širenje patogenih bakterija, mogući utjecaj globalnog zagrijavanja, kao i porast nataliteta i povećanje opće populacije ovih životinja.
Što bi mogao biti razlog takvog ponašanja ovih morskih sisara?
Postoji nekoliko manje ili više argumentiranih verzija ovog rezultata.
Slučaj u Meksiku nije izoliran, masovna izbacivanja kitova događaju se u Australiji, Novom Zelandu, Brazilu…
Najpopularnija teorija tvrdi da je kriva za buku podmornica. Kitovi su izuzetno osjetljivi na zvukove, a buka podmornica zaglušuje ih. Kitov koji je izgubio sluh, zajedno s njim gubi sposobnost navigacije u okolnom prostoru, što postaje i razlog da se ne samo bacaju na obalu, već i čine to iznova i iznova. Ali to ne objašnjava zašto su kitovi bili bačeni na obalu u stara vremena.
Nakon ispitivanja leševa mrtvih životinja, naučnici su takođe ukazali da ih dekompresijska bolest gura na to. Ova bolest je rezultat oštrog smanjenja vanjskog pritiska. Osim kitova, ova bolest pogađa i ronioce i predstavnike onih zanimanja koja rade u podvodnim kamerama.
Postoji nekoliko verzija zašto se kitovi bacaju na kopno: od bolesti do zagađenja okoline.
Zbog oštrih buka kitovi se uplaše i prebrzo se dižu u gornje slojeve mora. Kao rezultat toga, vanjski tlak naglo pada, što postaje uzrok dekompresijske bolesti. Osim podmornica, kitovi se mogu uplašiti i raketama, sonarima, radarima i sokovnicima. S jedne strane, ovu teoriju potvrđuje i činjenica da su nekoliko puta kitovi bili ispraženi na obali tijekom mornaričkih vježbi gdje su korišteni sonari, ali s druge strane, stari Grci nisu imali ništa slično, ali su kitovi i dalje bili odbačeni.
Druga verzija je da je uzrok samoubistva neispravnost magnetnog kompasa, koji je, prema pretpostavkama biologa, „ugrađen“ u mozak ovih životinja. On im dopušta da se tako dobro orijentišu u debljini svjetskih okeana. Ali ako se ispred kita pojavi geomagnetna prepreka, tada se ovaj kompas može "slomiti", zbog čega kita gubi orijentaciju i baca se na obalu. Ovo dijelom objašnjava zašto se kitovi vraćaju nazad.
Naučnici širom svijeta bore se s ovim problemom, ali do sada nisu pronašli način da zaštite kitove od smrti.
Treću verziju izložili su japanski naučnici. Prema njenim riječima, takvi samoubistvi rezultat su prenapučenosti i igraju ulogu prirodne regulacije veličine stanovništva. Ali ova teorija ima ozbiljne nedostatke. Prva od njih je da je populacija ovih životinja trenutno prilično mala i da je teško smanjiti. Drugi minus je što je Japan bio vodeći u ribolovu kitova, a prema nekim ekolozima ova verzija je izrađena po mjeri te ima za cilj ponovni ribolov kitova.
Četvrta verzija je razumnija, ali također ne bez nedostataka. Činjenica je da kitovi imaju rijetku sklonost uzajamnoj pomoći.
U svakom slučaju, svoju rodbinu uvijek pokušavaju pomoći iz nevolje.
A ako se neki član čopora odjednom pogubi u plitkoj vodi, tada ostali članovi čopora, čuvši nevolje, nastoje pomoći svom drugu, ali kao rezultat toga su sami na kopnu. Nažalost, ova verzija ne objašnjava zašto kitovi koji su lansirani u vodu i ne primaju nikakve signale od mrtvih rođaka koji ostaju na obali, opet se bacaju na obalu. Štaviše, ova obala može biti na desetke, pa čak i stotine kilometara od mjesta pogibije ostalih članova svog stada.
Možda je najviše argumentirana verzija pretpostavka da je za to kriva bolest. Smatra se da paraziti koji su se naselili u tijelu životinje mogu oštetiti mozak i neke druge organe koji igraju važnu ulogu. To može dovesti do psihičkih poremećaja vođe, a ostale životinje se jednostavno izbacuju za njim. Istina, opet, nije baš jasno zašto se ponovo bacaju na drugu stranu kada je vođa već mrtav.
Osim toga, kod mnogih životinja vođa se zamjenjuje gotovo trenutno i ne dovodi do takvih viškova.
Izjava da je razlog zagađenje Svjetskog okeana veoma je popularna. Da, s jedne strane, polietilen i naftni proizvodi često su se našli u disajnim organima izbačenih kitova, ali s druge strane, neki su kitovi imali apsolutno čiste organe. Pored toga, voda je čista često bila na mjestima pražnjenja. Isto važi za zračenje, koje u pravilu takođe nije otkriveno u ovim zonama.
Na kraju, pretpostavlja se da razlog leži u klimatskim promjenama. Činjenica je da antarktičke struje sa sobom donose hladnu vodu. Kitovi, pokušavajući ugrijati, počinju plivati u plitkoj vodi, gdje umiru. Možda je ovo jedina verzija koja objašnjava činjenice izbacivanja kitova na obalu u vremenima koja su prethodila eri ekoloških katastrofa.
Bilo kako bilo, ali do sada nije pronađen istinski znanstveni odgovor na to pitanje i ostaje nam samo nadati se da će se odgovor naći u budućnosti.
Nažalost, kitovi su i dalje među životinjama koje se suočavaju sa izumiranjem. Nekontrolirano istrebljenje ovih životinja počelo je u dvadesetom stoljeću, što je, na primjer, dovelo do gotovo potpunog nestanka plavih kitova, kojih je prije pola vijeka bilo svega oko pet tisuća. Zahvaljujući zaštitnim mjerama, njihova se populacija gotovo udvostručila, ali čak je i to zanemarivo, posebno u svjetlu činjenice da se kitovi razmnožavaju vrlo sporo.